Ono što se ovih dana događa u Srbiji i manjem bosanskohercegovačkome entitetu rs ne bi trebalo posmatrati samo kao još jedan izliv nacionalističkih emocija nakon smrti jednoga presuđenoga ratnog zločinca. Mnogo je važnije razumjeti poruku koja iz svega toga proizlazi: ideje zbog kojih je vođen rat nisu nestale zajedno sa ljudima koji su ih provodili.
Naime, one se obnavljaju, prilagođavaju vremenu, prenose na nove generacije i, kada političke okolnosti dopuste, ponovo izlaze na površinu. Zato nije presudno kako se zove čovjek kojega danas slave. Presudno je što se slavi ono što je predstavljao.
U Srbiji je čovjek pravosnažno osuđen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti ispraćen uz prisustvo hiljada ljudi, uz vojne počasti i uz prisustvo predstavnika vlasti. Međunarodni zvaničnici osudili su takvo veličanje, ali sama činjenica da se ono moglo dogoditi govori mnogo više od jednoga pogrebnog obreda: govori o društvu koje se još nije odlučilo odreći političkoga mita iz kojega su proistekli najteži zločini devedesetih.
A zašto bi se toga odrekli kada za takav odnos prema vlastitoj prošlosti nikada nisu platili cijenu kakvu su nakon Drugoga svjetskog rata morali platiti njemački nacistički poredak i njegovi nosioci?
Njemačka je nakon poraza prošla kroz demilitarizaciju, denacifikaciju, suđenja vodećim nacističkim funkcionerima i niz drugih procesa protiv počinilaca ratnih zločina. Nirnberški tribunal osudio je dvanaest optuženih na smrt; deset pogubljenih tijela kremirano je u Dachauu, a njihov pepeo prosut u rijeku Isar, kako se od njihovih grobova ne bi pravila mjesta hodočašća i okupljanja neonacista.
Naravno, poslijeratna Njemačka nije preko noći postala društvo bez nacističkoga naslijeđa i ni njemačka denacifikacija nije bila potpuna; mnogi počinioci nikada nisu izvedeni pred sud, a dio bivših nacističkih funkcionera kasnije se vratio u javni život. Ali ključna razlika ipak ostaje: država i društvo su, kroz poslijeratni poredak, dobili jasnu poruku da je nacistički projekt poražen i da njegovi glavni nosioci ne mogu biti pretvoreni u nacionalne heroje.
Kod nas se, nažalost, dogodilo nešto sasvim drugo. Ideološki poraz nije dovršen.
Zločini jesu presuđeni pred međunarodnim sudovima, ali ideje iz kojih su nastali nisu politički i društveno poražene na način koji bi ih učinio neprihvatljivima. Zbog toga se danas može dogoditi ono što smo gledali ovih dana: pravosnažno osuđeni zločinac postaje predmet nacionalnoga ponosa, a njegova ratna biografija pretvara se u herojsku legendu.
To bi nam moralo otvoriti oči.
Ali mi opet, kao po nekoj historijskoj navici, gledamo jedni druge između sebe.
Predizborno vrijeme već je dovoljno zahvatilo naš javni prostor da se Bošnjaci ponovo glođu oko toga ko je izdajnik, ko je pravi patriota, ko je čiji kandidat, ko je kome šta rekao, ko će dobiti koju funkciju i ko će biti dovoljno podoban da predstavlja „naše”. Dok mi trošimo snagu jedni na druge, drugi ne odustaju od svojih strateških ciljeva.
I upravo tu dolazimo do naše najveće slabosti: mi smo često uvjereni da će se historija sama od sebe završiti.
Neće!!!
Narodi koji imaju hegemonističke političke ideje ne odustaju od njih zato što je prošlo trideset godina, niti zato što je jedan čovjek umro, niti zato što je jedan sud izrekao presudu. Odustaju tek onda kada shvate da je ostvarivanje takvih ciljeva nemoguće, preskupo i politički neprihvatljivo. A mi se ponašamo kao da je dovoljno preživjeti. Tu se vraća i pitanje naše vjere.
Bošnjaci jesu narod vjere. Klanjamo, postimo, učimo Kur'an, idemo u džamije, govorimo o saburu, tevekkulu i Allahovoj pomoći. Ali ako nas ta vjera ne učini razumnijim, odgovornijim, budnijim i sposobnijim da razumijemo svijet u kojem živimo, onda moramo imati hrabrosti govoriti i o pojavi koju možemo nazvati beskorisnom pobožnošću.
Ne zato što je namaz beskoristan, nego zato što smo mi sposobni obaviti namaz, a iz njega ne izvući nikakvu društvenu, moralnu ni političku posljedicu.
Postimo od hrane, a ne postimo od naivnosti.
Klanjamo, a ne učimo kako stati iza istine.
Govorimo o tevekkulu, a zaboravljamo da tevekkul dolazi nakon truda, a ne umjesto njega.
Govorimo o saburu, a ponekad smo od sabura napravili naviku da trpimo vlastitu političku kratkovidost.
Vjera bi nas morala naučiti da pamtimo, da razmišljamo, da razlikujemo prijatelja od neprijatelja, interes od propagande, oprost od zaborava i mir od kapitulacije.
Sidranova „druga glava” upravo je to: glava koja nakon preživljenoga udara mora razumjeti šta se dogodilo. Prva glava je već mnogo puta bila otfikarena.
Ali čemu nam druga glava ako njome i dalje nećemo misliti?
Zato prizore iz Srbije, al ii manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, njihove medije i političke figure, al ii “obični” narod, ne trebamo gledati samo sa zgražanjem. Trebamo ih gledati kao upozorenje. Oni nam govore da druga strana nije odustala od svojih historijskih narativa, da se poražene ideje mogu vratiti, da presuda sama po sebi ne mijenja svijest društva i da nijedna generacija nema pravo živjeti kao da joj historija ništa ne duguje. Zločinac je pokopan, ali ne i njegovo zločinačko naslijeđe.
A nama ostaje mnogo teže pitanje: hoćemo li iz svega toga konačno nešto naučiti?
Jer možda najveća opasnost za Bošnjake nije samo u tome što drugi pamte svoje ideje. Možda je veća opasnost u tome što mi svoje pouke zaboravljamo.
A narod koji vjeruje u Boga, a ne uči iz vlastite historije, mora se zapitati nije li njegova pobožnost postala lijepa forma bez snage da promijeni život.
Jer vjera koja ne proizvodi odgovornost, pamćenje, mudrost i djelovanje ostaje samo puka pobožnost; a pobožnost bez posljedice može biti eeshatološka nada i utjeha, a jako teško ovosvjetska zaštita.
plenum.ba
