Pobjeda AfD-a u Sachsen-Anhaltu nije samo njemački izborni događaj, nego znak dublje promjene evropskoga političkog prostora. Dok radikalna desnica jača, mi bi morali ozbiljno promisliti šta bi promjena njemačke i evropske politike mogla značiti za odnos prema bosanskohercegovačkoj budućnosti.
Šta njemački zaokret znači za Bosnu i Hercegovinu
Njemačka je posljednjih dana dobila političku vijest koja se može čitati kao rezultat jednoga pokrajinskog izbora, ali bi bilo opasno ako bi se tako i razumjela. AfD je 6. septembra u Sachsen-Anhaltu osvojio 43,8 posto glasova i 39 od ukupno 83 mandata u pokrajinskom parlamentu, gotovo udvostručivši svoj raniji rezultat, čime je postao najjača politička snaga u toj saveznoj pokrajini. Za samostalno formiranje vlade nedostaju mu tri mandata, ali je politička poruka mnogo veća od matematičke činjenice da AfD još nema većinu. Riječ je o najkrupnijem izbornome uspjehu krajnje desnice u jednoj njemačkoj pokrajini u poslijeratnoj historiji.
Još je važnije što ovaj rezultat nije pao s neba. Na saveznim izborima u februaru 2025. AfD je osvojio 20,8 posto glasova i prvi put postao druga najjača parlamentarna snaga u Bundestagu, sa 152 zastupnika. Danas, prema istraživanjima javnoga mnijenja, stranka se kreće još više i u pojedinim anketama prelazi 28 posto, što znači da ono što je donedavno izgledalo kao upozorenje na rubu njemačkoga političkog sistema sve više poprima oblik njegove trajne sastavnice.
Zato bi bilo isuviše simplificirano kazati da Njemačka samo „skreće udesno“. Mnogo je ozbiljnije pitanje šta se dogodilo evropskom političkom centru da sve veći broj građana svoje nezadovoljstvo više ne izražava kroz tradicionalne političke stranke, nego kroz stranke koje su donedavno smatrane neprihvatljivima za vlast.
Slavoj Žižek je (u eseju objavljenom u slovenskom „Delu“) tu pojavu pokušao zahvatiti iz dubljega ugla. Njegova teza nije bila da desnica jednostavno pobjeđuje zato što je desnica postala genijalnija, nego da je politička ljevica izgubila dio društvene energije koju je nekada znala artikulirati, prepustivši prostor populistima koji su naučili govoriti jezikom nezadovoljstva, gubitka i napuštenosti. Žižek pritom provocira tvrdnjom da se radikalna politika rađa upravo onda kada nestane vjera da će se postojeći poredak sam od sebe popraviti. Tu njegovu misao vrijedi prenijeti i na Njemačku.
Možda AfD nije toliko snažan zato što je njemačko društvo odjednom postalo radikalno, koliko zato što veliki broj ljudi više ne vjeruje da će ih politički centar zaštititi od onoga što doživljavaju kao ekonomsku nesigurnost, birokratizaciju države, rast troškova života, migracijske pritiske, gubitak društvene sigurnosti i osjećaj da se odluke o njihovim životima donose negdje iznad njih i mimo njih. Nakon izbora u Sachsen-Anhaltu upravo se o tim razlozima govori kao o važnome dijelu objašnjenja uspjeha AfD-a.
To, naravno, ne znači da su svi razlozi za nezadovoljstvo opravdani niti da su rješenja koja nudi AfD dobra. Naprotiv, upravo je u tome najveća opasnost populizma: stvaran strah može biti iskorišten za proizvodnju pogrešnoga krivca.
Kada politički centar ne zna odgovoriti na stvarne probleme čovjeka, radikalna politika dobija priliku da mu ponudi jednostavan odgovor. Kada građanin osjeti da ga država više ne razumije, političar koji mu kaže da je za sve kriv stranac, liberal, Brisel, musliman, ljevica ili neka druga jasno označena grupa dobija prednost nad političarem koji mu nudi komplikovanu analizu i još komplikovanije rješenje. Zato je AfD mnogo više od njemačkoga problema.
Njegov uspon dolazi u trenutku kada se širom Evrope urušava sigurnost da je liberalni politički centar samorazumljiva alternativa radikalizmu. Desničarske i nacionalističke stranke već su postale važni ili presudni akteri u nizu evropskih država, a njemački slučaj je posebno osjetljiv zato što je riječ o državi čiji je poslijeratni identitet bio izgrađen upravo na snažnome historijskom otporu nacionalističkoj katastrofi iz prve polovine dvadesetoga stoljeća.
Zato glas Eve Umlauf ima težinu koju nijedna izborna statistika ne može imati. Umlauf je preživjela Auschwitz, a za Reuters je 9. septembra kazala da je, uprkos tome što je očekivala jačanje krajnje desnice, „zgrožena“ činjenicom da je AfD nakon izbora u Sachsen-Anhaltu došao nadomak vlasti u jednoj njemačkoj pokrajini. Njezina bojazan nije samo strah jednoga preživjeloga svjedoka historije; ona je pitanje šta se događa s društvom kada generacije koje nisu neposredno doživjele posljedice političkoga ekstremizma počnu historijsko iskustvo doživljavati kao daleku i potrošenu priču.
A upravo tu Bosna i Hercegovina mora početi ozbiljno razmišljati.
Jer Bosna i Hercegovina nije udaljeni posmatrač evropskih političkih promjena. Ona je jedna od zemalja čija je sudbina neposredno vezana za sposobnost Evrope da vlastitu historiju razumije, pamti i iz nje izvlači političke pouke.
Dovoljno je pogledati šta se dogodilo u samom Bundestagu u julu 2025. godine, kada je njemački parlament obilježavao tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici.
Zastupnik AfD-a Alexander Wolf tada je govorio o potrebi da se Srebrenica posmatra „u historijskome kontekstu“, uz tvrdnje o zločinima nad srpskim civilima i ocjenu da je međunarodno priznanje genocida u Srebrenici politička, a ne historijska odluka. Njegova stranačka kolegica Anna Rathert kazala je da se ne treba usredotočiti na „jednu grupu počinilaca i jednu grupu žrtava“, dok je Martin Sichert rat u Bosni i Hercegovini iskoristio kao argument u raspravi o multikulturnome društvu u Njemačkoj. Sve su te izjave izrečene u njemačkom Bundestagu tokom službene rasprave o tridesetoj godišnjici genocida u Srebrenici.
Tu se, zapravo, nalazi razlog zbog kojega Bošnjaci ne bi smjeli posmatrati pobjedu AfD-a samo kao još jednu evropsku izbornu vijest.
Važno pitanje nije samo hoće li AfD biti u konačnosti činiti njemačku vladu. Pitanje je šta će se dogoditi s evropskim razumijevanjem Bosne i Hercegovine ako političke snage koje drugačije čitaju raspad Jugoslavije, rat u Bosni i Hercegovini, agresiju i genocid počinjen nad mojim narodom, pitanje državnosti i odnosa u Bosni i Hercegovini postanu dovoljno snažne da počnu određivati evropsku politiku.
Bosna i Hercegovina je već jednom platila cijenu evropske nemoći (ili pak nehtijenja) da pravovremeno prepozna posljedice nacionalističke politike. Zato bi bilo historijski kratkovido očekivati da će evropske institucije zauvijek ostati iste, bez obzira na promjene u evropskim društvima.
Još je opasnija zabluda da se historija nužno kreće prema većoj razumnosti. Ne kreće se!
Historija može napredovati, ali može i uzmicati. Civilizacije mogu naučiti lekcije, ali ih mogu i zaboraviti. Društva mogu izgraditi institucije protiv nacionalizma, a zatim ih početi doživljavati kao teret. Nikad više nakon Auschwitza opet se ponovilo u Srebrenici, Prijedoru, Foči, Zvorniku!
Shodno kazanome se danas ne postavlja samo pitanje hoće li AfD doći na vlast u Sachsen-Anhaltu, i na koncu u Njemačkoj. Mnogo je ozbiljnije pitanje koliko se dugo može održati evropska „vatrena brana“ prema krajnjoj desnici ako politički centar ne pronađe odgovor na stvarne strahove svojih građana.
Nakon izbora AfD već pokušava pronaći put prema vlasti, dok se istovremeno razgovara i o mogućim oblicima saradnje s drugim političkim akterima. Njemačka CDU za sada odbija takvu saradnju, ali sama činjenica da se pitanje ulaska AfD-a u izvršnu vlast više ne postavlja kao politička fantastika nego kao konkretan problem njemačke politike pokazuje koliko se granica mogućega pomjerila.
Bosna i Hercegovina zato ne smije čekati da se ta granica potpuno pomjeri. Ona mora razumjeti novu Evropu prije nego što nova Evropa počne određivati njezin položaj. A možda je upravo tu najveća ironija našega vremena: Evropa se danas ponovo suočava s politikama koje su nastale iz osjećaja napuštenosti, nesigurnosti i gubitka, dok Bosna i Hercegovina, zemlja koja je sve to već preživjela, još uvijek nije naučila dovoljno jasno govoriti vlastitu istinu. Žižek bi vjerovatno rekao da radikalizam dolazi onda kada nestane nada.
Za Bosnu i Hercegovinu bi, međutim, iz toga morala proisteći drugačija pouka: kada nestane evropska nada u zajednički politički poredak, prostor ne ostaje prazan. U njega ulaze oni koji nude jednostavne odgovore, historijske revizije i nove podjele.
Zato AfD nije samo njemačka priča. On je možda prvi ozbiljni znak da Evropa ulazi u razdoblje u kojemu će se ponovo odlučivati šta će biti njezina politika, šta njezina historija i, naposljetku, šta će uopće značiti riječ – Evropa.
A mi bi, više nego mnogi drugi, morali znati koliko takve odluke mogu biti skupe.
