Dobro djelo ne gubi vrijednost zato što nije objavljeno na društvenim mrežama. Istinska iskrenost ispituje se onda kada nema fotografije, pohvale ni publike, već samo nijjet i svijest da Allah vidi ono što ljudi ne vide.
Nekada je najiskrenije dobročinstvo upravo ono za koje niko ne zna. Čovjek pomogne, udijeli, oprosti, zaštiti nečiju čast ili nekome olakša teret, a potom o tome šuti kao da se ništa nije dogodilo. Takav čin nema fotografiju, nema objavu, nema zahvalnicu i nema potrebu za ljudskim svjedokom, jer njegov pravi svjedok nije čovjek.
Društvene mreže, sa svojom neprekidnom potrebom za prikazivanjem, učinile su da se gotovo sve što čovjek uradi pretvara u sadržaj koji treba biti viđen, potvrđen, komentiran i podijeljen. Dobročinstvo se sve češće ne završava pomaganjem drugome, nego počinje tek onda kada se uključi kamera, napiše opis i objavi fotografija. Kao da dobro djelo dobiva punu vrijednost tek kada mu se pridruži publika, a čovjekova dobrota postaje potpunija onda kada je drugi mogu prepoznati, pohvaliti i zapamtiti.
Kur’anska dionica koja govori o sadaki otvara upravo takav prostor za razumijevanje iskrenosti: „Ako sadaku javno dajete, lijepo je to, ali ako je sakrijete i date je siromasima, to je za vas bolje.“ (El-Bekare, 271). Ova dionica ne poništava javno dobročinstvo, niti svako javno djelo unaprijed dovodi u pitanje, nego pravovjernome postavlja mnogo dublje pitanje: šta ostaje od djela kada iz njega uklonimo mogućnost ljudskoga priznanja?
Tu se pokazuje stvarna dubina nijjeta. Isto djelo ne mora imati istu duhovnu vrijednost ako su mu unutarnji pokretači različiti, jer Allah ne motri samo pojavnost čovjekova postupka, već zna ono što je u njegovome srcu i zbog čega je nešto učinio. Nijjet je, prema tome, skrivena dimenzija djela, ona unutarnja istina koju čovjek može sakriti od ljudi, ali je ne može sakriti od svoga Gospodara.
Poslanikov pravorijek o sedmerici kojima će Allah dati Svoj hlad na Sudnjem danu među njima spominje i čovjeka koji tako skrovito udjeljuje da „lijeva ruka ne zna šta daje desna“. U toj snažnoj poslaničkoj slici sadržana je čitava pedagogija duše: dobro djelo treba sačuvati od nefsove potrebe da bude viđeno, pohvaljeno i zapamćeno.
Rijaluk počinje ondje gdje čovjeku više nije dovoljno da Allah zna za njegovo djelo, pa mu postaje potrebno da za njega znaju i ljudi. U savremenome obliku, ta potreba često dobiva izgled objave na društvenim mrežama, gdje se pomoć siromašnome, posjeta bolesnome, podjela sadake ili učinjena usluga pretvara u javni dokaz vlastite plemenitosti. Čovjek tada više ne pokazuje samo ono što je učinio, nego i sliku o sebi koju želi ponuditi drugima. Dobročinstvo se tako može pretvoriti u lični marketing, a iskrenost u pažljivo oblikovan javni identitet.
Još je opasnija ona suptilna granica na kojoj čovjek ne čini dobro samo zato da bi pomogao drugome, nego istodobno počinje graditi sliku o sebi kao dobročinitelju. Tada djelo, koje je trebalo biti put prema Allahu, može postati sredstvo povratka prema vlastitome egu. Objavljujući svako dobro koje učini, čovjek možda ne traži novac, položaj ili materijalnu korist, ali može tražiti nešto što je nefsu ponekad još draže – potvrdu da je viđen kao dobar.
Zato svako dobro djelo ne mora imati publiku. Neka dobročinstva treba javno pokazati, osobito kada će njihov primjer druge potaknuti na dobro, ali postoje i ona koja bi možda trebalo sačuvati od ljudskih pogleda. Ne zato što se dobra djela trebaju skrivati iz stida, nego zato što duša ponekad mora imati prostor u kojem neće dobiti ni aplauz, ni zahvalnost, ni potvrdu vlastite vrijednosti.
Društvene mreže nisu same po sebi ni dobro ni zlo; one su sredstvo, a njihova vrijednost ovisi o namjeri i načinu na koji ih čovjek koristi. Putem njih može se nekome pomoći, pokrenuti akcija, obavijestiti javnost o nečijoj nevolji ili podstaći druge na dobro. Ali isto tako, društvene mreže mogu postati ogledalo nefsove potrebe da bude viđen, pa se i pobožnost počinje mjeriti brojem lajkova, komentara, dijeljenja i pohvala.
Takvo skriveno dobročinstvo postaje svojevrsna provjera iskrenosti: hoćeš li učiniti dobro onda kada znaš da ti niko neće zahvaliti; hoćeš li pomoći onome ko ti nikada neće moći uzvratiti; hoćeš li udijeliti tako da tvoje ime ostane nepoznato, a tvoje djelo poznato Onome čije znanje obuhvata i javno i skriveno?
Pravovjerni ne bi trebao živjeti od tuđega pogleda na sebe, jer ljudski sud o čovjeku uvijek ostaje ograničen, promjenjiv i prolazan. Danas te ljudi hvale, sutra zaborave, a prekosutra tvoje dobro djelo mogu razumjeti sasvim drugačije. Allahovo znanje, međutim, obuhvata i ono što čovjek pokazuje i ono što skriva. Zato je možda najljepše dobročinstvo upravo ono nakon kojega čovjek nema potrebu kazati: „Pogledajte šta sam učinio.“
Neka neka dobra djela ostanu bez objave, bez fotografije i bez publike. Neka se za njih ne sazna ni na društvenim mrežama ni među ljudima, jer ono što je učinjeno radi Allahova zadovoljstva ne gubi vrijednost time što nije postalo javni sadržaj.
Dovoljno je da Allah vidi djelo.
I da Allah zna nijjet zbog kojega je učinjeno.
