“Reci: ‘Kažite vi meni, ako vam voda presuši u dubinu zemlje, ko će vam dati tekuću vodu?'”
(Al-Mulk, 30)
“Pojavio se nered na kopnu i na moru zbog onoga što rade ljudske ruke, da bi im dao da iskuse dio onoga što su radili, ne bi li se vratili.”
(Ar-Rum, 41)
Nekada su rijeke bile prve učiteljice ljudskih naselja. Uz njih su nicali gradovi, razvijale se civilizacije, ispisivale trgovačke i kulturne mape svijeta. Rijeka nije bila samo voda koja teče. Bila je obećanje života, sigurnosti i opstanka. Stoga nije slučajno da Kur'an vodu spominje kao ishodište života i jedan od najuzvišenijih Božijih darova čovjeku.
Ali postoje vremena kada rijeke ne govore svojim tokom, nego svojom šutnjom. Ovoga ljeta mnoge evropske rijeke postale su upravo takve. Njihova korita otkrivaju kamenje koje je godinama bilo skriveno pod vodom. Jezera se povlače pred žeđu zemlje, polja gube svoju zelenu boju, a čovjek se iznova suočava s pitanjem koliko je njegova moć stvarna, a koliko prividna.
Bosna i Hercegovina još uvijek ne bilježi najteže hidrološke slike kakve danas gledamo u pojedinim evropskim zemljama. Ipak, stručnjaci upozoravaju da su pred nama mjeseci u kojima bi suša mogla pokazati svu svoju ozbiljnost. Takva upozorenja nisu razlog za paniku, nego za razmišljanje. Jer priroda uvijek govori prije nego što opomene.
Kur'an upravo stoga ne nudi samo odgovore, nego postavlja pitanja. Posljednja alineja kur'anskoga poglavlja al-Mulk (Vlast) nije tek podsjećanje na Božiju svemoć. To je pitanje koje čovjeka vraća njegovoj mjeri: “Ako vam voda presuši u dubinu zemlje, ko će vam dati tekuću vodu?” U tome pitanju sadržana je sva ljudska nemoć. Sve naše tehnologije, industrije i planovi ovise o jednoj blagodati koju ne možemo proizvesti.
Sin ovoga vremena često govori o osvajanju prirode. Kur'anski govor radije podsjeća da je čovjek pozvan biti njezinim odgovornim čuvarom. Razlika između te dvije ideje određuje i razliku između zahvalnosti i pohlepe.
Stoga nije slučajno što Kur'an na drugome mjestu kaže: “Pojavio se nered na kopnu i na moru zbog onoga što rade ljudske ruke…” Ovaj pravorijeknije odbacivanje prirodnih zakonitosti niti negiranje nauke. Naprotiv. On otvara moralnu dimenziju ljudskoga djelovanja. Današnja nauka govori o klimatskim promjenama, emisijama stakleničkih plinova, prekomjernoj eksploataciji prirodnih bogatstava i poremećaju klimatske ravnoteže. Kur'anski tekst podsjeća da nijedna ljudska odluka nije bez posljedica i da se narušena ravnoteža uvijek vraća čovjeku.
Možda je upravo riječ ravnoteža jedna od ključnih riječi našega vremena. Ravnoteža između razvoja i očuvanja prirode. Između ekonomskoga rasta i odgovornosti. Između onoga što uzimamo od zemlje i onoga što joj vraćamo.
Kada danas govorimo o presušivanju rijeka, govorimo i o poljoprivredi koja ostaje bez vode, o hidroelektranama koje proizvode manje energije, o selima koja strepe za svoje izvore i o gradovima koji sve češće uvode mjere štednje. Ali iza svih tih pojava krije se jedno dublje pitanje: kakav odnos imamo prema svijetu koji nam je povjeren?
Islamska tradicija nikada nije gledala na prirodu kao na nijemu masu koju treba iscrpiti. Drvo koje daje hlad, zemlja koja rađa plodove i voda koja teče dio su Božijih znakova. Oni imaju svoju vrijednost prije nego što postanu predmetom ljudske koristi. Stoga je svako rasipanje vode, svako zagađenje rijeka i svako narušavanje prirodne ravnoteže istodobno i moralno pitanje.
Možda će budući naraštaji pamtiti naše vrijeme po tehnološkim dostignućima. Ali jednako tako mogli bi ga pamtiti i po tome što smo prvi naraštaj koji je ozbiljno osjetio da priroda ima svoje granice. Nije to osveta prirode. To je posljedica zaborava da čovjek nije gospodar svijeta, nego njegov povjerenik.
Kada rijeke utihnu, one ne prestaju govoriti. Tada njihov govor postaje snažniji nego ikada. A čovjek, ako želi čuti, u njihovoj tišini može prepoznati i opomenu i nadu. Opomenu da se ne može živjeti protiv prirode koju je Bog stvorio u mjeri i skladu. Nadu da se uvijek možemo vratiti odgovornosti, umjerenosti i zahvalnosti.
Jer pitanje sa kraja šezdeset i sedmoga kur'anskoga poglavlja nije postavljeno samo ljudima jednoga vremena. Ono je upućeno svakome naraštaju koji pomisli da je ovladao svijetom: Ako voda presuši, ko će vam je vratiti?
