Svako vrijeme ima svoje riječi, a na temelju njih i djelâ po kojima će ga budućnost prepoznavati. Riječ (govor) je medij koji je Bog odabrao za saopćenja Svojih instrukcija Svijetu i stvorenjima u njemu. Na samome početku važno je napomenuti da je i Dovršnica Božije Riječi započela riječju: Čitaj!, kako sam ranije zapisao u jednome tekstu.
Nekada su to bile riječi carstava, nekada revolucija, nekada velikih otkrića. Naše vrijeme, čini se, sve češće govori riječima tehnologije. One više ne pripadaju samo svijetu mašina; preselile su se u naš svakodnevni govor i počele opisivati čovjeka, njegove navike i njegove slabosti. Među njima je i riječ bot.
Tekst glavnoga urednika Preporoda Elvedina Subašića „Biti bot je veliki grijeh“ otvorio je pitanje koje nadilazi društvene mreže, političke kampanje i trenutne sukobe. On je otvorio pitanje čovjeka koji se odrekao vlastitoga mišljenja i pristao da bude glasnogovornik tuđih interesa. To pitanje ne smijemo ostaviti samo političarima, analitičarima ili medijima. Ono pripada svima nama. Pripada društvu koje proizvodi takve obrasce ponašanja, ali i svakome pojedincu koji mora odgovoriti na jednostavno, a teško pitanje: jesam li ja vlasnik svojih stavova ili samo njihov prenosilac?
Na prvi pogled, riječ bot bezazlena je. Nastala u jeziku informatike, označavala je program koji izvršava unaprijed zadane naredbe. Ali svaka civilizacija posuđuje riječi onda kada u njima prepozna vlastito stanje. Danas bot više nije samo softverski alat. Bot je postao simbol čovjeka koji je svoju sposobnost procjene prepustio drugome, čovjeka koji više ne govori iz uvjerenja nego iz pripadnosti.
A pripadnost je danas postala jedno od najmoćnijih sredstava manipulacije.
Čovjeku se ne mora oduzeti sloboda ako ga se uvjeri da je sam izabrao svoju neslobodu.
Dovoljno je ponuditi mu grupu kojoj će pripadati, neprijatelja kojega će mrziti i gotove odgovore koje neće morati provjeravati.
Tu počinje botovanje.
Kur’an čovjeka gotovo neprestano poziva na razmišljanje. Njegove stranice nisu poziv na intelektualnu pasivnost, nego na budnost. „Zar ne razmišljate?“, „Zar ne shvatate?“, „Zar ne promatrate?“ – nisu ukrasna pitanja, nego poziv čovjeku da koristi ono po čemu je uzdignut iznad pukoga nagona.
Vjera koja čovjeku daruje odgovornost pred Bogom ne može prihvatiti čovjeka koji se svoje odgovornosti odriče pred ljudima.
Zato je posebno opasno kada se slijepo slijeđenje pokušava predstaviti kao vrlina. Nije svaka odanost plemenita, kao što nije svaka poslušnost znak karaktera. Postoji i poslušnost koja nastaje iz straha, koristi ili potrebe za pripadanjem. Postoji odanost koja ne štiti istinu, nego položaj.
Najopasniji bot nije onaj koji svjesno radi za nečiji interes. Najopasniji je onaj koji više ne razlikuje vlastiti interes od tuđe naredbe.
Takav čovjek ne mora dobiti nikakav zadatak. On je već usvojio obrazac.
Danas se veliki dio javnoga prostora pretvorio u takmičenje u ponavljanju. Društvene mreže nisu samo mjesta komunikacije; one su postale fabrike emocionalnih reakcija. Ne nagrađuju se najtačnije misli, nego najglasnije poruke. Ne širi se nužno ono što je istinito, nego ono što izaziva najveću reakciju, ono što je u trendu.
U takvome ambijentu botovi postaju idealni učesnici. Oni ne postavljaju pitanja, oni pojačavaju buku. Ne traže argumente, oni traže metu. Ne brane vrijednosti, oni brane tabore.
A društvo koje se navikne na takav govor polahko gubi sposobnost razmišljanja, razgovora in a koncu – djelatnoga aktiviteta.
Posebno je zabrinjavajuće kada se ovaj obrazac prenese u prostore gdje bi trebali vladati savjest, znanje i odgovornost. Kada se vjerska, akademska ili društvena pitanja počnu tretirati kao navijačka takmičenja, tada problem više nije samo u riječima koje su izgovorene. Problem je u kulturi koja se stvara.
Jer zajednica koja više cijeni poslušnost od istine počinje gubiti vlastitu snagu.
Nije problem što ljudi imaju različita mišljenja. Različitost je prirodna i može biti izvor bogatstva. Višnji Allah nas je različite stvorio kako bi se upoznavali i razmjenjivali iskustva, ali Njemu su najbliži oni koji su ga svjsni. Problem nastaje kada čovjek više nije sposoban priznati da drugačije mišljenje može postojati bez neprijateljske namjere.
Bot ne podnosi složenost.
Bot traži jednostavne odgovore.
Bot ne razgovara.
Bot presuđuje.
Zato nam je potrebno jedno ozbiljno re-Boot-ovanje. Ne računara, nego čovjeka. Ne promjena tuđih stavova, nego povratak vlastitoj savjesti. Ne ukidanje pripadnosti, nego obnova odgovornoga pojedinca unutar zajednice.
Jer zajednica bez kritičkoga mišljenja postaje masa.
A masa bez savjesti lahko postaje sredstvo u rukama onih koji znaju njome upravljati.
Možda je najveći izazov našega vremena upravo sačuvati čovjeka od njega samoga: sačuvati ga od potrebe da uvijek bude na nečijoj strani prije nego što uopće razumije o čemu se radi. Sačuvati ga od iskušenja da je lakše ponavljati nego misliti.
Pravo re-Boot-ovanje počinje onoga trenutka kada čovjek ponovo preuzme odgovornost za vlastitu riječ. I o tome sam ranije pisao, pa i slogan svoje zvanične digitalne platforme naslovio sa: Riječ je odgovornost.
Jer čovjek koji misli može pogriješiti.
Ali čovjek koji je prestao misliti više ni ne zna kada griješi.
